Dobro jutro grade…
Nebo je malo za sve, a tvoje ulice ovog hladnog jutra pamte noÄaÅ”nji poljubac dvoje mladih u parku, ili onaj zagrljaj majke i Äerke koja je doputovala rano jutros iz inostranstva posle viÅ”e od godinu dana. Vetar koji duva nije uspeo da rastera onu dobru energiju koja i dalje živi u ovom gradu… ali se Äesto krije, pa je nekako ne viÄamo svaki dan. JuÄe za ovdaÅ”nje medije nije iznedrilo lepu vest. Ona se sakrila meÄu svim onim suÄenjima, ubistvima, politiÄkim promocijama, kuknjavama i lažnim moralisanjima… zaglavila je u neku rupu na niÅ”kom asfaltu. Želimo bolje druÅ”tvo, ali se ne odriÄemo loÅ”ih tekovina danaÅ”njice jer nam je neko rekao da to danas tako treba i mora biti. Na daskama Narodnog u NiÅ”u danas je jedna predstava – o jednom vremenu i jednoj ljubavi… o vremenima kada je rokenrol bio deo niÅ”kog druÅ”tvenog fazona. A onda su doÅ”la neka druga vremena, neka druga muzika i neki isti, a ipak drugaÄiji ljudi, i sve je otiÅ”lo u Honduras. Pogledajte obavezno ovu predstavu, a onda razmislite – možemo li danas bolje? Ja sam siguran da možemo jer ulice ovog grada to zaslužuju. Potrebno je malo, ali nam to malo Äesto nedostaje.
Dobar vam poÄetak danaÅ”njeg dana, uz veru da Äemo danas Äuti viÅ”e lepih vesti.
VaÅ” Dabi š¦«




